Između prostora, koji su definisani i određeni, otvoreni i zatvoreni, ograđeni i slobodni, unutrašnji i spoljašnji, javni i privatni, konačno jasno prisutni svojim fizičkim obrisima, uvijek postoji nešto između... neki treći prostor… nešto drugo, skriveno, bezdimenzionalno, nestvarno, neopipljivo, blisko ili daleko. Što je nesumnjivo prisutno negdje iza ili negdje ispred, gore ili dolje, na jednoj ili drugoj strani, u neuhvatljivom, lebdećem osjećaju koji svojom nestvarnošću definiše stvarnost.

Nešto što će bez obzira na njegovu postojanost, određenost ili stvarnost biti definisano kao prostori različitih karaktera i koji će definisati sopstvenu tipologiju kao sistem definicija u podlozi na temu arhitekture, urbanizma, enterijera između unutrašnjosti i spoljašnjosti prostora.

..................................................................................



U pismu iz Banje Luke, komponente nefizičkog grada i njegovog međuprostora, prostora (ne)izgrađene svijesti dio su njegovog identiteta. Jer Grad ne čini samo grad i njegova fizička struktura. Puno više od toga grad čine njegova prirodna struktura, mjesto (pripadnost), specifično podneblje, prepoznatljiva morfologija terena, klima i konačno ljudi i njihov duh. Kao njegov osnovni, najvažniji resurs i potencijal. Oni zbog kojih je grad. Koji se tu rađaju, grade ga, osjećaju, žive, odlaze, vraćaju mu se, vezuju i umiru... Ta specifična veza duha i grada, te njen nagli gubitak mogao se jako osjetiti u ogromnim promjenama socijalnih struktura naših gradova posljednjih godina.

U unutrašnjim prostorima gradova, njihovim sobama (trgovima), hodnicima (ulicama), i baštama (parkovima), te drugim javnim zatvorenim i otvorenim prostorima, grad stvara događaje i život koji koji ga čine i određuju njegov kvalitet bez obzira na fizički grad, gradske boje, lica, ljepotu, brzinu jer grad nema vremena da čeka. U svojoj bilo kakvoj strukturi treba da živi bez obzira na nju. Fizički obris je samo pozornica za ono što se odvija ispred ili iza nje. Urbani spektakl, igra na sceni i scenario te igre – glavni su elementi grada. Svijest o životu između fizičkog prostora postaje identitet grada.

Međutim tako neopipljiv, slab, krhak… Identitet se stvara jako teško, sporo, uporno... Treba ga pažljivo analizirati, osmišljavati, stvarati i poslije čuvati, njegovati, vaspitavati, prilagođavati... A formula ne postoji. Uspjeh ni razmjera nikad nisu predvidljivi ni izvjesni. Poput igre sunca i oblaka u kratkim zimskim danima i njihove velike borbe, kad se juri svaki topli i sjajni tračak ne bi li se bar za trenutak uhvatio, tako i identitet. Čim se promoli, ukaže i bljesne bar za trenutak, treba ga zgrabiti i ne puštati.

U Banjoj Luci, gdje je problem identiteta karakterističan kao i za cijeli široki prostor regiona, njegov tračak stalno izmiče i pušta se suviše olako. Dok se jedni gube, a drugi pronalaze, u trenucima kad se činilo da grad događaja može zaživjeti kao održiva ideja bar u širim lokalnim razmjerama, on ponovo izmiče. Gubi se negdje između, bez izgleda da se stabilizuje i zaživi.

Grad, koji je u posljednjih nekoliko godina bivao domaćin festivalima, priredbama i događajima svih (ne)mogućih karaktera, olako pušta one najznačajnije. Dok jedan zbog neodrživosti i bez sluha vlasti, napušta grad, drugi iz istih razloga na izlazu traži milostinju nagovještavajući još jedan kraj. Sve zajedno stvarajući tužnu epizodu u procesu stvaranja identiteta Banje Luke. Između želja, potreba i mogućnosti je veliki jaz, greške u koracima su velike, a modeli njegovog prevazilaženja nisu pronađeni. Alternativa za pitanje „Da li da odem ili ne” prestaje da postoji i odlazak postaje zaista neminovan.

Pri tom muk javnosti, publike koja čini dio događaja kao dio nefizičkog, međuprostornog identiteta grada postaje nepodnošljiv! Neopravdan! Iako potpuno nečujan, svojom tišinom galami i probija zvučne zidove potiskujući osjećaje na samo dno s ogromnom potencijalnom povratnom energijom. Dio identiteta i njegov osnovni element, tako ga istovremeno gradi i razgrađuje nastavljajući dalje, ponovo s nekog novog početka i ponovo bez izvjesnog kraja.

Ali on svejedno ne postoji. Ionako je nefizički, bezgraničan i beskonačan.