- grad, u smislu ovog zakona (Zakon o uređenju prostora i građenju, Sl. Gl. RS br. 55/10), je jedinica lokalne samouprave koja predstavlja urbanu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu povezanu svakodnevnim potrebama stanovništva i koja je kao takva utvrđena zakonom..

..................................................................................

-  javne površine su zemljišne ili vodne površine koje su planom ili na osnovu plana određene numerički i grafički ili samo grafički, i namijenjene za obavljanje javnih funkcija, djelatnosti i aktivnosti, i koje su kao takve dostupne neodređenom broju fizičkih ili pravnih lica,

- zelene i rekreacione površine podrazumijevaju: javne zelene površine (park-šume, parkovi, drvoredi, skverovi, travnjaci, zelenilo uz saobrađajnice i sl.); zelene zone, odnosno pojasevi, kojima se sprečava neplanirano širenje naselja i koje imaju različite rekreacione i zaštitne namjene; zelene površine stambenih, odnosno urbanih cjelina;  zelene površine posebne namjene (groblja, botanički i zoološki vrtovi i sl.); površine za rekreaciju i masovni sport na otvorenom prostoru (igrališta, izletišta, šetališta, sportski tereni, kupališta); zelene površine uz obale rijeka i jezera, koje ne mogu iznositi manje od 20% ukupne površine svake građevinske parcele,

- Uže urbano područje obuhvata dio naselja koji je intenzivno izgrađen ili je planom predviđeno da tako bude izgrađen i obrazuje se u svrhu utvrđivanja posebnih uslova pri izdavanju odobrenja za građenje.

-  Zoning plan, regulacioni plan, urbanistički projekat i plan parcelacije su provedbeni, odnosno tehničko-regulativni dokumenti prostornog uređenja na osnovu kojih se definišu uslovi za projektovanje i izvođenje objekata. Provedbeni dokument prostornog uređenja važi do njegove izmjene ili donošenja novog.

Ovo je malo svjedočenje o nečemu za šta se nije vjerovalo da se može dogoditi. O onome što rijetko može da se vidi i u velikim urbanim sredinama ili regionalnim centrima kao što su Zagreb i Beograd. Osvrt na jako naraslo, ali nedovoljno artikulisano opšte nezadovoljstvo, koje je prisutno u svim sferama života, a prije svega je ekonomske, socijalne i političke prirode. O početku građanskog aktivizma koji se naslućivao, priželjkivao i konačno desio. Izraženom nezadovoljstvu prilikama u društvu i odnosu vlasti prema onima kojima bi trebala da služi i snažnoj želji za principijelnim, društvenim promjenama koja eskalira u akciji spasavanja jednog (ne)gradskog prostora u centru Banje Luke.

Uplašen za gubitak dijela identiteta Grada (već narušenog starog i novog koji se traži u tranziciji), u kojem živi, projekat spasavanja nastaje spontano i odmah djeluje na prvu, impulsivno i osjećajno, istovremeno na dva polja, pokazujući veliku snagu virtuelne virtuoznosti.

Iako stvarno bez smisla, jer se pojavljuje prekasno, mimo svih zakonskih procedura koje se provode u procesima planiranja prostora, donošenja i usvajanja prostorno-planskih dokumenata, pokretanje projekta spasavanja, njegov (ne)kontrolisani rast i značaj ima širi smisao. On budi nadu za djelovanja u budućnosti, te konkretno veću brigu za prostor i njegovu zaštitu, pa prema tome odgovornije planiranje u javnom gradskom prostoru, te posebno na mjestima koja su značajna za ukupnu sliku grada i njegov identitet. Dakle najveći značaj „spasavanja“ je u tome što budi javnost, okuplja kritičnu masu i određene grupe koje kasnije mogu biti aktivni učesnici u procesima planiranja urbanog razvoja grada.

„Spasavanje“ nažalost istovremeno, vrlo jasno pokazuje ogromne „crne rupe“ društva koje se više ne mogu sakriti, niti ih iko više želi gledati. Dalje, palanački mentalitet podneblja tijesne sredine u kojoj se prilikom bilo kakvog talasanja ustajale svakodnevice poteže milion najrazličitijih pitanja bez obzira na ciljeve (bez imalo vjere, iskrenosti ili dobronamjernosti): ko, s kim, kako, zašto, koliko, kome... A zatim, uljuljkanost, potkupljivost i formalizam nevladinog sektora, koji je sve bliže strukturama vlasti i koji pokazuje elementarno nepoznavanje zakonskih propisa i procedura pokušavajući da „HA-BU“ metodama dođe do rješenja i konačno (ne)svjesno izgubi smisao.

„Spasavanje“ takođe pokazuje lice i naličje struke koja se bavi prostorom - projektanata i planera na sramnom nivou, do kojeg su spali, a koji već godinama ni unutar svojih redova ne uspijevaju da se organizuju, a kamoli da budu dio moralne vertikale društva, te odgovorno, časno brane profesiju, čija se moć, ugled i značaj upravo ogledaju u ovoj akciji. Svi sve znaju, svako svakog ogovara, a začarani krug se vrti sve brže i brže. Međutim, s obzirom na burne reakcije ogromnog broja stručnjaka najmlađe generacije, koja polako uzima stvari u svoje ruke i koja će konačno vrlo brzo naslijediti ili oteti brigu o prostoru, „spasavanje“ postaje i njihova direktna stvar. A uz ogromno interesovanje javnosti i publicitet koji postoji, može različito da se iskoristi.
Bez obzira na konkretan povod, primjer ovog „spasavanja“ zapravo govori o nivou svijesti građanstva, koje valjda tek postaje svjesno da je sve u njihovim rukama, njihovim izborima, da se  za njih vrijedi boriti i da u toj borbi nisu usamljeni. Samo je još potrebno shvatiti da postoje zakoni, procedure, propisi i instrumenti koji taj aktivizam usmjeravaju u civilizovane, legitimne i pravne okvire.

Konačno, sve promjene dolaze polako, dok se društvo u periodu tranzicije još uvijek transformiše, oblikuje i edukuje ka građanskom. I zato je potrebno vrijeme. Vrijeme u kojem će pojedinci prvo poraditi na svojim stavovima i svijesti u širokom posmatranju svijeta oko sebe, kako bi kasnije u aktivnoj grupi kojoj se pridružuju bili njeni ravnopravni misleći članovi, a ne dio gomile koja na mig „velikog vođe“ skače po livadama.

Prije svega je potrebno zaviriti u sopstveno biće, u lični prostor, dvorište i kuću, pa tek onda pokušati sa razumijevanjem uzroka, stanja i posljedica. Zaista društvo shvatiti kao sistem u kojem se radi odgovorno, profesionalno i savjesno, da bi onda u svakom trenutku mogli biti sigurni u ispravnost odluka koje se donose, planova koji se usvajaju i njihovih realizacija. Dok se to ne desi i dalje ćemo svjedočiti o (ne)uspješnim „spasavanjima“ nečega što je davno (ne)svjesno izgubljeno.