U iskonskom traganju za stvaranjem dobro oblikovanog, Goran Lojović iz Sarajeva završava studij građevinarstva i na poslovima koji ga odvode u Keniju, počinje otkrivati jednu potpuno novu dimenziju koja će postati sinteza onoga čime će se kasnije baviti. 

Uz građevinu, posebnu strast za estetikom udružuje sa modom, otkrivanjem lijepoga u fotografiji, povezuje umjetnike različitih vokacija i podneblja, iznalazi nove forme i nova iskustva u različitim dijelovima svijeta. Osim modnog menadžmenta, otkrivanja talenata i organizacije manifestacija, posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzimaju afričke priče - od modno-muzičkog učesća BiH na Kenya FW-u 2005 i predstavljanja fascinantnih kreacija dizajnerke Gordane Zucić u Cape Townu 2007. godine, pa sve do snimanja nadrealnog editorijala Vanje Lisac u Keniji 2012. godine. 

Nakon dugogodišnjeg rada u Misiji OSCE-a BiH, kao vlasnik građevinske firme fokus svog interesovanja vraća ponovo na svoju osnovnu struku. Od 2014. godine većinu svojih poslovnih aktivnosti seli na teritoriju Srbije, uspješno udružujući znanje i iskustvo sa multinacionalnom kompanijom “Metalfer Group”, u najvećem dijelu kroz investiranje u rudarske i energetske projekte u regionu.

Sa Goranom Lojovićem smo razgovarali o najtežim trenucima kada je kao mlad inžinjer radio u kenijskoj savani, o tome šta je bilo presudno da preseli svoje poslovne aktivnosti iz BiH u Srbiju i zašto ohrabruje sve vlasnike uspješnih ugostiteljskih objekata u regionu da se prijave na takmičenje za Grimiznu kuglu čiji je član međunarodnog stručnog žirija već drugi put.

Ko je, ustvari, Goran Lojović?

- Jako bih volio to i sam znati! Kao i svi mi, prolazio sam kroz razne faze u životu, doživljavao radosne i manje radosne trenutke, imao uspone i padove, bio na dnu, ali najveću radost sam osjećao kad bih ponovo ustajao vraćajući energiju i životnu radost. A sa tim osjećajem, činilo mi se da se mogu s lakoćom okušati u raznim poslovima. 

Dešavalo mi se da sam zaboravljao na svoju struku pa sam građevinu napuštao i vraćao joj se u tri navrata, svaki put u drugim varijantama. Najteže mi je naravno bilo na samom početku, kad sam kao mlad inžinjer radio u kenijskoj savani, sredinom devedesetih, tada naravno bez kompjutera, google-a, mobitela. Jedini bijeli čovjek u potpunoj divljini, od koga su radnici i gazde očekivali da sve zna. Iz patika sam svako jutro izbacivao škorpije, a da ne govorim o zmijama koje su pronalazili radnici kopajući kanale na projektu irigacije zemljišta. Ali, sve je to bilo manje važno od moje želje da se dokažem na profesionalnom planu. Kad sam nakon dva, tri mjeseca prilagođavanja, ponekad i potpunog očaja, doživio da organizujem rad na gradilištu onako kako sam ja smatrao da treba, osjetio sam neviđeno zadovoljstvo!

Nakon 15-tak godina, građevini sam se vratio kao vlasnik firme, pun entuzijazma da svojoj domovini dam doprinos u izgradnji infrastrukture, radom na koridoru Vc. Ideja mi je bila da regrutujem mlade kadrove koji će raditi u našoj zemlji na velikim projektima. Sve je bilo perspektivno zamišljeno i bilo je jako dobro do momenta kad smo od male firme bili na pragu prelaska u rang srednje velikih, domaćih, uspješnih. E, onda su nastupili problemi i momenti o kojima ne bih da detaljišem. Državne institucije FBiH su me zaustavile, prisilile na sudske procese i tu je bio kraj!

Zašto ste odlučili preseliti svoje poslovne aktivnosti u Srbiju? Šta je bilo presudno za tu odluku?

- Nakon perioda kad sam bio u "nokdaun" fazi, trebalo mi je malo više vremena da se ponovo vratim u normalni životni ritam na koji sam bio navikao. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da prihvatim novu poslovnu ponudu i priključim se uspješnoj multinacionalnoj kompaniji „Metalfer Group“ koja svoje rudarske i energetske projekte realizuje regionalno i šire. Pošto u životu funkcionišem isključivo adrenalinski, rad u jednoj takvoj sredini mi je bio dovoljan motiv da krenem dalje.

Šta biste poručili mladima koji vjeruju da imaju dobar projekat i žele ga realizovati kroz vlastitu firmu koju planiraju osnovati u BiH? 

- Ako je suditi po mom građevinskom iskustvu, preklinjao bih ih da to ne čine, barem ne u navedenoj branši! Šalim se, naravno! Treba biti samouvjeren i uporan, a bez obzira na apatiju koja je sveprisutna, uvjeren sam da će doći bolja vremena i to sa novim generacijama, mladih, pametnih i obrazovanih ljudi. Pa to je naša najveća šansa. Džaba nam prirodne ljepote, rudna bogatstva, šume, rijeke i livade, ako će to neko drugi eksploatisati. Još jedna stvar u koju vjerujem i koja je bitna za svaki uspjeh je timski rad. Lično sam uvijek maštao da budem dio pobjedničkog tima i u svakom novom poslu, a radio sam na mnogima, i u zemlji i u inostranstvu. Najveće zadovoljstvo sam osjećao „igrajući“ za dobar tim.

Uporedite nam tržište Srbije sa tržištem BiH u posljednjih 10 godina?

- Tržište Srbije je veće i pruža više mogućnosti. Radim u Beogradu koji je regionalni centar po mnogo čemu, ali poslovna filozofija, moja i firme za koju radim je regionalni pristup. Sve države bivše nam domovine su meni bliske i sretan sam što ih sve na neki način doživljavam kao svoje jer u većini imam jako dobra poznanstva i prijatelje, a to je odlična polazna osnova i za sve poslovne varijante!

Kako zamišljate idealni poslovni ambijent?

- Da je sreće pa da nas političari puste samo da radimo, profesionalno i po zakonu! Eto, ne moraju nam ni pomagati, ali samo nek ne odmažu. Ovo možda zvuči grubo i populistički, ali moje iskustvo mi daje za pravo da tako kažem. Želio bih da se tu stvari promijene i za idealnu varijantu stvori ambijent sa uređenom pravnom državom, bez ovolike korupcije i otimačine. I da ja budem posljednji koji je doživio veliku materijalnu štetu zbog nesavjesnog poslovanja određenih pravnih subjekata u državnom vlasništvu!

Osnivač ste i suvlasnik Balkan Art Centra čiji najznačajniji projekat je dokumentarni film režisera Mladena Mitrovića "Snovi se vraćaju kući". U kojoj fazi je taj projekat i da li ste zadovoljni promocijom?

- E, to mi trenutno pričinjava najveće zadovoljstvo! Ustvari, osnivanje Balkan Art Centra od početka je bio kao neki moj "soul food" i zajedno sa modnim menadžmentom jedna od hobi aktivnosti. Film je rađen nekoliko godina i nakon pojavljivanja na prošlogodišnjem SFF-u i osvajanja nagrade publike u svojoj kategoriji, sjajne priče vezane za film su nastavile da se dešavaju. Film je u maju otvorio Beldocs, festival dokumentarnog filma gdje smo doživjeli ovacije nakon premijere u punom Sava Centru.

Nekako istovremeno, u nekoliko dana, film je prikazan i na jubilarnom 25-om festivalu evropskog filma u Nairobiju, Kenya. Na tom festivalu se obično prikazuju najbolji filmovi iz zapadnoevropskih zemalja pa je učešće naše regionalne koprodukcije tim značajnije. Film je tek počeo da živi svoj život. Imamo puno poziva iz svih krajeva svijeta i to je, kao koproducentu, velika lična satisfakcija!  

Nekoliko puta ste boravili u zemljama Afrike na različitim modnim manifestacijama. Koja lekcija iz tih posjeta se pokazala Vama najznačajnijom u kasnijem poslovnom razvoju?

- Zaljubljen sam u Afriku, a Keniju smatram svojom drugom domovinom! U jednom periodu sam tamo živio duže od tri godine, a kasnije se u 13 navrata vraćao, u raznim varijantama, poslovnim, turističkim... Svaki put sam tražio neki drugi motiv i povod za odlazak, tako da sam uključivao i dosta mojih prijatelja i bliskih osoba u te varijante. Svi su bili oduševljeni i opet bi da se tamo vrate! U Keniji imam dosta poznanstava i sjajne prijatelje, Tanju i Karima, koji imaju svoj hotel što nam olakšava stvari jer imamo bazu, a onda je sve lako organizovati!

Ne znam šta bih prije spomenuo od svojih kenijskih pustolovina. Organizovanje mini-ekskurzija za svoju raju, nezaboravna druženja na safariju, odlazak na nestvarno lijepu obalu Indijskog okeana, uživanje u Nairobiju koji ima najljepšu klimu na svijetu, pa do modnih manifestacija i predstavljanja naše kulture na Kenya Fashion Week-u (Jasna Hadžimehmedović Bekrić, Amela Radan, Tinka Milinović) i sl. Ali, ako moram da biram, najdraže i najupečatljivije je bilo organizovanje snimanja modnog editorijala „Out of Africa“ koji je napravljen na prekrasnim lokacijama, uz kreacije vodećih kenijskih dizajnera i uz učešće najboljih modela Istočne Afrike! Režiser programa, naravno, Vanja Lisac! To se desilo 2012-te godine i za sada niko iz regiona nije uspio ništa slično napraviti. Vanjin ogromni talenat i umjetnički rad naprosto obožavam, jer kroz vizuru njenog objektiva izlaze slike svijeta kakvog ja zamišljam i volim.  

Kad spominjem Afriku, ne mogu da ne izdvojim i svoje putovanje u Cape Town sa mojom omiljenom bh. dizajnerkom, Gogom Zucić, uz veliku pomoć i na poziv Lucy Bosscher. Bilo je to modno predstavljanje „Ethichal Fashion“ kreacija naše Goge, prava magija i vrhunski doživljaj.

Već drugi put ste član stručnog žirija za Grimiznu kuglu. Koja su Vaša očekivanja ove godine i šta je Vaš savjet za arhitekte i vlasnike ugostiteljskih objekata koji se planiraju prijaviti na takmičenje?

- Ja izuzetno cijenim svaki rad i trud, a imati ugostiteljski objekat i uspješno ga voditi zaista nije lako. Spoj arhitekture, originalnosti, dobre hrane, vrhunske usluge i organizacije smatram savršenim umjetničko-poslovnim dostignućem i iznova mu se divim! Ohrabrujem sve vlasnike uspješnih ugostiteljskih objekata da se prijave na takmičenje. Dobit će sjajnu reklamu i veliki podstrek za uspješno poslovanje. OK, to je vrlo pragmaticno rečeno, ali osjećaj valorizacije vaše originalnosti, istrajnosti i vjere da je ono što radite zaista vrijedno i ima smisla. E, to nema cijenu!

Opišite nam za Vas savršeni ugostiteljski objekat?

- Teško je naći pravu definiciju. Vjerujem da svi imamo svoja omiljena mjesta gdje pijemo kafu, gdje volimo dobro pojesti, gdje se proveseliti, gdje pokazati, gdje goste izvesti, gdje nešto proslaviti! Mislim da je svima zajednička nit atmosfera koja je najvažnija. Idemo tamo gdje ima te magije koja se često riječima ne može opisati! Imao sam sreću da dosta putujem i da probam razne specijalitete i nacionalne kuhinje na mjestima koja fasciniraju svojom ljepotom i posebnošću.

Izdvojio bih svakako Dubai koji je svjetski lider u arhitektonskim egzibicijama. Bilo je par mjesta u koja sam tamo odlazio, sve čuvenija od čuvenijih, ali za moj pojam, falilo im je atmosfere koja bi me natjerala da možda opet dođem. Ali, da ne biste pomislili da sam previše zahtjevan, naravno da sam našao svoja omiljena mjesta u tom čudesnom gradu. To nije bio nikakav problem!

Kako provodite slobodno vrijeme i šta Vas najviše opušta?

- Opušta me muzika. Non-stop je upaljena, od radnog mjesta do kuće. Ne podnosim potpunu tišinu! Od svega, najviše uživam u društvu osoba koje volim i sa kojima mi je svako ispijanje kafe posebna radost. O drugim stvarima da ne pričam! Uživam u putovanjima. Ona su mi posebna radost i na njih idem sa onima čije me prisustvo opušta i vraća mi energiju. Trenutno se radujem jednom takvom putovanju, ljetovanju u Turskoj, posljednjih godina mojoj omiljenoj destinaciji za pravi odmor!