Otkako je završila školu Primijenjene umjetnosti na odjelu fotografije 1981. godine u Čakovcu, Miranda Legović profesionalno se bavi fotografijom. Posljednjih godina aktivno učestvuje i u organizacijama izložbi, likovnih kolonija i manifestacije Foto ex tempore čiji je osnivač. Živi i radi u Novigradu, Hrvatska. 

Po prvi put je član međunarodnog stručnog žirija za Grimiznu kuglu - takmičenja za najbolji projekt enterijera ugostiteljskog objekta u regionu. Sa njom smo razgovarali o budućnosti fotografije, šta je pokreće i zašto je Balkancima lakše sjediti i kukati, nego nešto konkretno napraviti. 

Tko je Miranda Legović kada nije iza objektiva ?

- Miranda je najsretnija upravo kada je iza objektiva, ali u posljednjih dvanaestak godina aktivno se bavi i raznim organizacijama u kulturi, fotografskom edukacijom, radionicama za djecu, pomaže nacionalnim manjinama kako bi bile ravnopravno tretirane u zajednici.

Kako biste opisali svoj fotografski stil?

- Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, jer kao fotograf radim u komercijalne svrhe, ali i umjetničke projekte. Stil se ustvari mijenja zavisno od ideje. U nekoliko posljednjih izložbi, bio je to pretežno konceptualni pristup s aktivističkim porukama. Odgovor na burna previranja u našem društvu.

Koji je vaš omiljeni dodatak za fotoaparat?

Kako je moja omiljena domena portretna fotografija, tako mi je najdraži objektiv od 85mm. Više puta su me ljudi pitali, tko je najbolji fotograf na svijetu. To naravno ne postoji, jer nitko od nas ne radi jednako dobar portret, pejzaž, detalj, podvodnu fotografiju itd. Svatko ima jednu ili dvije domene u kojima je najbolji. Mislim da je to povezano sa našim afinitetima u životu. Neki fotografi obožavaju tumarati u prirodi, a ja naprosto volim ljude.

Uporedite nam odnos prema fotografiji prije i poslije 90-­tih godina?

Pojava digitalne fotografije definitivno je izmijenila našu struku. Sve se ubrzalo, ali s tim ubrzanjem nestao je jedan dobar dio čarolije. Prije ste čekali da snimite film od 36 snimaka i pritom dobro pazili što radite, jer imate kod sebe ograničen broj filmova, pa onda razvijali film u iščekivanju ishoda, da bi konačno nakon osvjetljavanja papira, mogli pratiti rađanje fotografije u razvijaču.

Jednom prilikom, držala sam radionicu analogne fotografije u ljetnoj školi za nadarenu djecu. Prvi dan su me zasipali pitanjima o pikselima. Kad su osjetili magiju tamne komore, samo su pitali kako da nagovore roditelje da im kupe opremu za analognu fotografiju.

Nažalost i odnos društva prema fotografiji se drastično promjenio. Sad se smatra da je dovoljno imati fotoaparat i tako se postaje fotografom, a ne morate niti aparat imati, jer je rezolucija na i telefonima sve bolja. I tako, dok mi trošimo još više novaca za foto opremu, jer obično novi aparat traži i novi kompjuter, a uz to konstantno moramo učiti, jer se taj svijet vrlo brzo mijenja. 

Naručioci su spremni sve manje novaca izdvojiti za fotografiju. Prije je naša struka bila cijenjena, a sad mislim da je u izumiranju.

Urednica ste kulture u lifestyle magazinu "Pleasure". Šta Vas je potaklo da se uključite u medije?

- Impresionirala me hrabrost glavnog urednika, koji je krenuo u avanturu izdavanja magazina usred ekonomske krize. Izazovi su ono što me pokreće u životu, a u radu za taj magazin imam slobodu i moje ideje se uvažavaju. Intervjue sam vodila sa kulturnjacima koji su ostavili svojim radom i projektima značajni trag na našim prostorima. Oni žive od svojih projekata koje rade s puno energije i ljubavi, a nisu na plaćama kulturnih institucija. Bitno mi je prikazati koliko je živa, suvremena kulturna scena važna za jednu državu i narod.

Pokrenuli ste međunarodnu manifestaciju "Foto ex tempore"koja svake godine privuče fotografe i umjetnike iz cijelog svijeta. Kakva ste očekivanja imali na početku i da li su se ona ostvarila?

Ove jeseni Foto ex tempore će doživjeti svoje dvanaesto izdanje. Koliko mi je poznato još je sa takvim programom raritet u svijetu. Prije toga, pratila sam niz godina likovne manifestacije pod nazivom Ex tempore i vidjela kako je to divno druženje u kojem umjetnici razmjenjuju iskustva i šire svoje područje djelovanja. Fotografi do tada nisu imali takvu priliku, jer uglavnom se radovi šalju na natječaje, pa mi već prepoznajemo nečiji stil, a mene je strašno zanimalo kakva je ta osoba, koja stoji iza neke fotografije koja me oduševila. 

Ispostavilo se da je to pun pogodak i da je taj osobni kontakt i drugima nedostajao. Tako je odaziv fotografa u potpunosti ispunio moja očekivanja, a s druge strane je organizacija vrlo stresna, jer nikad ne znate tko će vas i koliko zakinuti za financiranje, a ponekad je to i rezultat pomanjkanja razumijevanja za ovakav projekt.

Uvijek je teško probijati led, ali kao što sam rekla prethodno, mene izazovi pokreću!

Izlagali ste na mnogim izložbama širom svijeta. Za koju Vam se najteže bilo pripremiti?

- Pripremanje izložbe nije neki problem, jer imate gotove materijale koje ste snimali s nekom idejom, nakon toga složili priču, napravili odabir. S obzirom da u sveukupnom djelovanju nikako ne podnosim administrativne poslove, najveći problem mi je predstavljalo ishodovanje ATA karneta (dokumenti za prijevoz umjetničkih djela preko granice) u godinama dok nismo ušli u EU.

Jedna od izložbi, koje ću se uvijek sa zadovoljstvom sjećati, bio je jedan kolektivni projekt u kojem sam bila sudionik na Sarajevskoj zimi. Mislim da je šarm te manifestacije ono što me osvojilo!

Kakva je budućnost fotografije prema Vašem mišljenju?

- Kao što sam rekla ne vidim baš svjetlu budućnost za fotografiju, ukoliko se mi fotografi ne potrudimo da joj promijenimo sudbinu. Znate kako to funkcionira na Balkanu? Lakše je sjediti i kukati nego nešto konkretno napraviti.

Šta biste preporučili mladim zaljubljenicima u fotografiju koji je žele odabrati za svoj životni poziv?

- S obzirom na nemila vremena, a naravno i promjena trendova u svijetu, trebali bi se odlučiti za malo širu edukaciju. Tako bi trebali kombinirati fotografiju sa grafikom, dizajnom, videom. Trebali bi djelovati multimedijalno.

Da možete živjeti bilo gdje na svijetu, gdje bi bio Vaš dom?

- Bio bi upravo tu gdje jesam, u Novigradu u Istri. Ja Istru doživljavam kao moj mali otok slobode u ovom ludom svijetu. Ovdje mi nitko ne broji krvna zrnca, ovdje mi nitko ne brani razmišljati kako hoću, ovdje me nitko ne napada zbog mojih stavova, to je izvrstan preduvijet za kreativnost. 

Biti Istranin ili Istrijan, kako mi kažemo, preraslo je geografsko porijeklo i postaje stanje uma!